PovratakKongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata izdala je 2001. godine Direktorij za liturgiju i pučku pobožnost čije osmo poglavlje nosi naslov „Svetišta i hodočašća”. Ovdje prenosimo tek broj 286. koji govori o duhovnosti hodočašća kroz prikaz njegovih šest dimenzija.
286. Unatoč promjenama koje je doživjelo tijekom stoljeća, hodočašće i u našem vremenu zadržava bitna obilježja koja određuju njegovu duhovnost.
Eshatološka dimenzija. Ona je bitna i izvorna: hodočašće, kao „put prema svetištu”, trenutak je i parabola puta prema Kraljevstvu. Hodočašće, naime, pomaže u osvješćivanju eshatološke perspektive u kojoj se kreće kršćanin kao homo viator (čovjek putnik): između tame vjere i žeđi za gledanjem, između skučenog vremena i težnje za životom bez kraja, između napora puta i iščekivanja odmora, između plača u progonstvu i čežnje za radošću domovine, između tjeskobe aktivizma i želje za spokojnom kontemplacijom. Događaj izlaska, put Izraela prema obećanoj zemlji, odražava se i u duhovnosti hodočašća: hodočasnik zna da „nemamo ovdje trajnog grada” (Heb 13, 14), stoga, onkraj neposrednog cilja svetišta, napreduje kroz pustinju života prema Nebu, istinskoj Obećanoj zemlji.
Pokornička dimenzija. Hodočašće se oblikuje kao „put obraćenja”: hodajući prema svetištu, hodočasnik prolazi stazom koja vodi od osvješćivanja vlastitoga grijeha i veza koje ga spajaju s prolaznim i nekorisnim stvarima, pa sve do postizanja unutarnje slobode i razumijevanja dubokog smisla života. Za mnoge vjernike posjet svetištu predstavlja povoljnu, često traženu prigodu za pristupanje sakramentu pomirenja (ispovijedi), a i samo se hodočašće u prošlosti – ali i u našem vremenu – shvaćalo i predlagalo kao pokorničko djelo. Kada se hodočašće obavi na autentičan način, vjernik se vraća iz svetišta s odlukom da će „promijeniti život”, usmjeriti ga odlučnije prema Bogu i dati mu naglašeniju transcendentnu perspektivu.
Blagdanska (slavljenička) dimenzija. U hodočašću pokornička dimenzija supostoji s blagdanskom dimenzijom: i ona se nalazi u samom srcu hodočašća, u kojemu se prepoznaju brojni antropološki motivi slavlja. Radost kršćanskog hodočašća nastavak je veselja pobožnog hodočasnika Izraela: „Obradovah se kad mi rekoše: ‘Hajdemo u dom Gospodnji!’” (Ps 122, 1); ono je olakšanje zbog prekida svakodnevne monotonije u iščekivanju drugačijeg trenutka; ono je olakšavanje životnoga tereta, koji je za mnoge, osobito za siromašne, težak teret; ono je prigoda za izražavanje kršćanskog bratstva, za otvaranje prostora trenucima zajedničkog suživota i prijateljstva, te za oslobađanje iskaza spontanosti koji su često potisnuti.
Kultna (bogoslužna) dimenzija. Hodočašće je u svojoj bîti čin štovanja (bogoslužlja): hodočasnik pješači prema svetištu kako bi išao u susret Bogu, kako bi boravio u njegovoj prisutnosti iskazujući mu štovanje svojim klanjanjem i otvarajući mu srce. U svetištu hodočasnik obavlja brojne čine štovanja koji pripadaju sferi liturgije, ali i pučke pobožnosti. Njegova molitva poprima različite oblike: hvale i klanjanja Gospodinu zbog njegove dobrote i svetosti; zahvaljivanja za primljene darove; ispunjenja zavjeta na koji se hodočasnik obvezao pred Gospodinom; prošenja milosti potrebnih za život; traženja oproštenja za počinjene grijehe. Vrlo često je molitva hodočasnika upućena Blaženoj Djevici Mariji, anđelima i svetcima, koji su prepoznati kao moćni zagovornici kod Svevišnjega. Uostalom, ikone koje se časte u svetištu znak su prisutnosti Majke i svetaca uz proslavljenog Gospodina, koji „uvijek živi da posreduje” (Heb 7, 25) za ljude i koji je uvijek prisutan u zajednici sabranoj u njegovo ime (usp. Mt 18, 20; 28, 20). Sveta slika u svetištu sveti je znak božanske prisutnosti i Božje providonosne ljubavi; ona je svjedok molitve koja se iz naraštaja u naraštaj uzdizala pred njom kao vapijući glas potrebitih, jauk pritiješnjenih, zahvalno klicanje onih koji su zadobili milost i milosrđe.
Apostolska dimenzija. Putovanje hodočasnika na neki način ponavlja putovanje Isusa i njegovih učenika koji prolaze putevima Palestine kako bi navijestili Evanđelje spasenja. Iz tog kuta gledanja, hodočašće je navještaj vjere, a hodočasnici postaju „putujući navjestitelji Krista”.
Zajedničarska dimenzija. Hodočasnik koji odlazi u svetište u zajedništvu je vjere i ljubavi ne samo sa suputnicima s kojima dijeli to „sveto putovanje” (usp. Ps 84, 6), nego i sa samim Gospodinom, koji hoda s njim kao što je hodao uz učenike na putu u Emaus (usp. Lk 24, 13-35); s vlastitom zajednicom iz koje dolazi, a preko nje i s Crkvom koja boravi na nebu i hodočasti na zemlji; s vjernicima koji su kroz stoljeća molili u tom svetištu; s prirodom koja okružuje svetište, čijoj se ljepoti divi i koju se osjeća potaknutim poštovati; s čovječanstvom, čija se patnja i nada na različite načine očituju u svetištu, a čija su domišljatost i umjetnost u njemu ostavile višestruke tragove.
Nadamo se da će nam ovaj sažet prikaz biti od pomoći na svim našim hodočašćima, bilo to u ona nama bliska svetišta, poput Sinja, Trsata, Marije Bistrice i tolikih drugih ili pak u ona dalja, poput Lurda, Fatime, Jasne Gore, Krakowa, Asiza, San Giovanni Rotonda ili Svete Zemlje.
Pregled naših hodočašća možete vidjeti ovdje: https://peregrinus.hr/#hodocasca
Izvor: Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji (2001.), br. 286., Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata
Prevedeno s talijanskog jezika uz pomoć AI.