PovratakNa području nekadašnjega Rimskog Carstva građanska prava imali su samo Romani – Rimljani. Određena prava imali su i Latini iz okolice Rima, dok su stranci, pridošlice, došljaci – iako slobodni – bili bez građanskih prava.
ETIMOLOGIJA
Ovi stranci i pridošlice nazivali su se latinskim imenom peregrinus. Sama etimologija riječi dolazi od latinskih sastavnica per (kroz) i ager (polje). Per-ager – onaj koji prolazi poljima. Značenje riječi peregrinus vuče, dakle, korijene od osobe koja putuje poljima, koja ne pripada gradu niti uživa građanska prava.
RANO KRŠĆANSTVO
Ovo se značenje prikladno moglo primijeniti upravo na prve kršćane, posebno u razdoblju do 313. godine, dok kršćanstvo još nije bilo dopuštena religija. Kršćanima iz židovstva, čiji su oci nakon egipatskoga ropstva Obećanu zemlju primili kao dar Gospodnji, mentalitet „putnika i pridošlica“ već je bio dobro poznat. Iako u nešto drugačijem značenju. Oni su bili svjesni da zemlja pripada Gospodinu, a da su oni kod Njega samo stranci i gosti, kao što nalazimo u Starome zavjetu: „Pridošlice smo pred tobom, naseljenici kao svi naši očevi“ (1 Ljet 29, 15; usp. Lev 25, 23; Ps 119, 19).
No s Kristovim uskrsnućem Obećana se zemlja više ne vezuje uz ovozemaljsko, nego se otkriva kao nebeska stvarnost. Pisac Poslanice Hebrejima kaže: „U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. (…) Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom“ (Heb 11, 13-16).
Nakon Isusova uzašašća, judeokršćani bivaju progonjeni s područja Palestine te postaju fizički stranci u mnogim dijelovima Carstva. No, primarna dimenzija ranokršćanskoga „stranca“ je duhovna. Taj je dojam pojačavalo i živo iščekivanje paruzije – ponovnoga Kristova dolaska. Sveti Pavao tako poručuje: „Naša je pak domovina na nebesima“ (Fil 3, 20), a sveti Petar poziva: „Vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti“ (1 Pt 1, 17).
SREDNJI VIJEK
Nakon što je kršćanstvo postalo priznata religija, započinju i prva velika kršćanska hodočašća, prvenstveno prema Svetoj zemlji u kojoj se na svetim mjestima Isusova života počinju graditi prve kršćanske bazilike. Kršćanin peregrinus sada postaje prepoznatljiv kao stranac koji hodi poljima prema hodočasničkim odredištima: Svetoj zemlji, Rimu, a kasnije i Santiagu, grobovima apostola i mučenika te mjestima relikvija.
Tako peregrinus postupno dobiva značenje doslovnoga hodočasnika. Iz ovog pojma izveden je latinski termin peregrinatio (hodočašće), koji dobiva inačice u gotovo svim europskim jezicima (pellegrinaggio, pèlerinage, peregrinación, pilgrimage, Pilgerschaft, pielgrzymka).[1] U hrvatskom jeziku nalazimo pak pojam hodočašće, koji dolazi iz staroslavenskoga hod’č’stvo i savršeno spaja čin hoda s vjerskom nakanom – čašćenjem.[2]
KRIST HODOČASNIK
Istinski lik Peregrinusa, čiji je dom kod Oca, a koji je došao kao pridošlica potražiti izgubljeno, prepoznajemo u samom Gospodinu Isusu Kristu. On je svoj javni život proveo putujući, naviještajući Radosnu vijest, „ne imajući gdje glavu nasloniti“. Isus je redovito hodočastio u Očev dom u Jeruzalemu, a sam je rekao da ćemo biti suđeni i po riječima: „Stranac bijah i primiste me“.
On je Dobri Pastir koji na svojim ramenima nosi ranjeno čovječanstvo i vraća ga k Ocu. Liturgija Crkve to predivno izražava u VII. zajedničkom prefaciju: „U punini vremena poslao si svoga Sina, gosta i hodočasnika među nama, da nas otkupi od grijeha i smrti…“
CRKVA HODOČASNICA
U Kristu se i sama Crkva prepoznaje kao hodočasnica (usp. Lumen Gentium 49, 50). Crkva na putu, putujuća Crkva ili Crkva hodočasnica, ovu dimenziju posebno živi kroz liturgiju. U III. euharistijskoj molitvi molimo: „Crkvu svoju na putu zemaljskom utvrđuj u vjeri i ljubavi“, što talijanski prijevod još jasnije izriče: „pellegrina sulla terra“ – hodočasnica na zemlji.
Tako nam postaje jasno tko je uistinu Peregrinus. Iako srednjovjekovno značenje naglašava fizički aspekt puta, bit je oduvijek duhovna. Peregrinus je hodočasnik prema vječnoj domovini, ucijepljen u otajstveno Tijelo Kristovo. Izvanjska hodočašća su važna stvarnost, ali i duboka simbolika toga unutarnjeg puta.
Marko Delić
[1]https://www.treccani.it/enciclopedia/pellegrinaggio_(Enciclopedia-Italiana)/
[2]https://www.sv-antun.hr/hodocasca/
©Sva prava pridržana